Na Suzy Time Blog želim da stvorim malu nježnu poslastičarnicu riječi u kojoj ćemo piti martini, jesti čokoladni sufle i dok i posljednje slovo postoji na zemlji, pisati priče o sudbinama, uspjesima, sreći i strahovima, snovima i strastima, ljubavima i životima.
Svakog petka ujutro mejlom šaljem priče koje raduju nekoliko stotina žena. Ovdje se prijavi da budeš ekskluzivni član Suzy Time Bloga i petkom dobijaš priče. Bespatno je a kao dobrodošlicu ćeš dobiti i moju prvu knjigu.
U svakom tekstu koji ćeš pročitati na ovom Blogu ja pišem prvo o sebi a onda i o svakoj ženi.
O onoj meni i tebi koje smo nasmijane i uplakane, i zaljubljene i razočarane u ljubav, i udate i razvedene, uspješne i neuspješne.
Onoj meni i onoj tebi koja je samohrana majka, koja nema djece ili ih ima nekoliko.
O nama koje smo studirale ali i o nama koje nismo.
O nama koje već živimo u inostranstvu od kojeg zastaje dah ali i koji je pun neizvjesnosti i o nama koje želimo otići daleko.
O nama koje želimo da budemo preduzetnice, ali smo zadovoljne ako smo čistačice, prodavačice, kozmetičarke, bankarke, učiteljice, sekretarice, domaćice….
I zato je ovaj Blog koji pišem o sebi i o tebi samo mali početak.
Jednog dana, ne znam još tačno kojeg, napisaću knjigu o meni, tebi i svakoj ženi ovog svijeta. Biće to divna knjiga koju će žene poklanjati svojim ćerkama i bakama. Majkama i svekrvama. Direktoricama i poslovnim partnerkama. Babicama i prodavačicama na pijaci.
Kako je nastao Suzy Time Blog
Ovaj blog je nastao kao i priča o dvije žene u hladnoj, decembarskoj noći u malom austrijskom gradiću.
Jednoj od tih žena ta decembarska noć bila je posljednja u braku i u zajedničkom porodičnom domu. Uspavala je trogodišnju ćerku, poljubila je tiho i zakopčala prepun kofer dječijih igračaka.
U tom trenutku zazvonio je telefon. Jedna druga žena, koja ima četvoro djece iz dva braka i živi 50 kilometara daleko je nazvala da pita kako je i šta radi. Vani je vejao snijeg i čuli su se fijuci vjetra preko komšijskih krovova i zvuk grtalice na ulici. Prva žena je usula čašu vina i zabrinuto pogledala ka dječijoj sobi u kojoj se nalazio mali krevetić i ormar koji je trebalo rasklopiti i spremiti za polazak ujutro. Odlazak zauvijek.
“Dobro sam”, otpila je gutljaj vina, odgovarajući na pitanje sa druge strane veze, “spakovala sam sve. Ostalo je još da rasklopim ormar i krevet iz dječije sobe”.
“Pa kako ćeš to sama?”, sa zabrinutošću je upitala druga žena.
“Ah, ne znam. Nekako ću. Nisam nikada koristila bor mašinu, probaću, valjda ću uspjeti rasklopiti. Imam cijelu noć pred sobom”, rekla je prva žena. “I otvorenu flašu vina”, pokušala je sa duhovitošću da razbije strah.
Razgovarale su još nekoliko minuta, poželjele laku noć jedna drugoj i na kraju razgovora druga žena je dodala: “Ne brini se, biće sve u redu. Čeka te bolji život sa tvojom ćerkicom”.
Završivši razgovor prva žena je uzela bor mašinu u ruke i prišla ormaru pokušavajući odvrnuti šarafe na baglamama. Nije išlo, bor mašina je skliznula sa šarafa i ogrebala stranicu ormara. Ma koliko puta pokušavala, nije joj pošlo za rukom da odvrne šarafe i raskopi ormar. Ni sama ne zna koliko dugo je pokušavala dok se nije, očajna, spustila na pod i od nemoći zaplakala.
Taj očaj je prekinuo zvuk zvona. Pojurila je do ulaznih vrata, strahujući ko bi to mogao biti ovako kasno. Nije nikoga očekivala, a vani je izgleda bila prava zimska oluja.
Otvorila je vrata i ugledala svoju prijateljcu sa kojom je maloprije razgovarala, kako u jednoj ruci drži bebu a u drugoj kofer sa bor mašinom.
“Nisam mogla da te ostavim samu večeras”, rekla je i pružila joj dijete dok je ulazila u kuću. “Hajde da razvalimo taj ormar zajedno!”, nasmješila se prijateljici, poljubivši je u obraz.
Dok je jedna žena odvrtala baglame sa ormara, druga žena je u naručju držala njeno pospano dijete, cupkajući u mjestu dok dijete nije konačno zaspalo. Spustila je uspavanu bebu pored svoje ćerke koja je spavala na velikom bračnom krevetu.
Usula je zatim još jednu čašu vina i pružila je prijateljici. Kucnule su se i otpile gutljaj a zatim nastavile zajedno da upakuju stranice dječijeg ormara i krevetića u prozirnu foliju. Nakon pola sata sve je bilo poslagano pored ulaznih vrata, spremno za utovar ujutro.
Dvije žene su prigušile svjetlo, umorne ali zadovoljne se smjestile na kauč i nastavile da piju vino i ćaskaju o životu i budućnosti. Nekad pred zoru, priča je utihnula, obje žene su zaspale.
Probudio ih je zvuk zvona. Bio je to vozač kombija firme za preseljenje. Bilo je vrijeme za utovar stvari i odlazak u neki bolji život jedne žene i njene ćerke.
Kakve ova priča iz davne decembarske noći ima veze sa Suzy Time Blogom?
Jedna od tih žena sam ja, Suzy, a druga žena je moja prijateljica Amila, ona prijateljica kakva želim da ovaj Blog bude drugim ženama.
Da pita kako si.
Da utješi kada si daleko i nemaš nikog svog.
Da nazdravi za nove početke.
Da pokaže kako se rasklapaju ormari života.
Da razumije svaki strah i neizvjesnost.
Da nasmijan mahne i isprati drugu ženu u bolji život.
Da pričama inspiriše i pokaže da za sve postoji način i vrijeme. Suzy i Time(vrijeme).
Da motiviše da odeš iz svake situacije u kojoj si nesrećna.
Da oslika snagu ženske podrške i ljepotu ženskog prijateljstva.
Ne zaboravi da se prijaviš na mejling listu i postaneš ekskluzivni član Suzy Time Bloga i svakog petka ujutro dobijaš novu priču.
Bespatno je a kao dobrodošlicu ćeš dobiti i moju prvu knjigu.
Dobrodošli u moju malu, nježnu poslastičarnicu riječi.
Suzy
